utorak, 12.12.2006.

Premješten Blog

- 17:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.12.2006.

Time to say Goodbye

Evo ga došlo je i vrijeme da se i to dogodi.Završavam sa ovim blogom.Stvarno sam se zabavljao sa njime.Prošla je godina dana i ubio sam vrijeme i razbio monotoniju koja se vratila usprkos vođenju ovoga blog.U životu sa, ušao u drugu fazu.Fazu koja nažalost neće imati veze sa ovim blogom.Ima puno ljudi kojima želim zahvaliti,a to bi jako dugo potrajalo.Stoga pozdravljam sve koji su me se sjetili i navratili na ovaj blog.Došli su novi blogeri.Pametniji,unčikovitiji i uredniji od mene i sada je njihovo vrijeme.Ja sam imao svojih godinu dana zabave sad je red na vama.Već mjesecima nisam onaj zaigrani bloger kakav sam nekad bio.Pozdravljam se od vas uz ove slike.

- 18:47 - Komentari (33) - Isprintaj - #

subota, 02.12.2006.

1.rođendan

Prije točno godinu dana upalio sam po prvi put blog editor na kojem sad pišem.Tada još promjenjive ćudi otvorih blog dajući mu najgluplji mogući naziv Metallica1986.blog.hr po uzoru na prvi blog koji nije trajao ni mjesec dana.Sve je počelo recenzijama,opisivanjem grupa, a završilo mojim osobnim doživljajem svijeta u kojem smo svi danas nalazimo.Kroz ovu godinu dana upoznao sam mnogo ljudi.Neki od njih su me razočarali,neki razljutili a sa nekima sam stvorio prijateljstva i veze koje se neće tako lako razbiti. I evo me nakon godinu dana još sam tu iako sam imao mnogo kriza sa ovim blogom shvatio sam da bih bez njega imao jednu prazninu u životu koju bi bilo teško zamjeniti.Ne bih mogao upoznati tako mnogo ljudi i čak se zbližiti sa kolegama iz samog Dubrovnika.Bliži se i dan kad će se ovaj blog ugasiti stoga moram smisliti opraštajni post i onda predajem štafetu novim blogerima.Ovim putem želim pozdraviti sve jer nisam ja taj koji je ovaj blog održavao na životu nego ste to naprotiv vi... "Ovo je kao da ogroman komet juri prema nama a nitko ne želi govoriti o tome - nestat će nam petroleja, a nemamo ga čime zamijeniti"(Kurt o stanju u Americi i Bushovoj politici.) Kurt Vonnegut Serijski ubojica je ubijao zato što je u kući imao horror-stripove.Pa kakve to veze ima?!Ja u kući imam Bibliju,ali to ne znači da sam vjernik. Groucho Marx

- 12:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.11.2006.

Poglavlje 3.-Cenacolo

Evo ljudi moji što ste uživali ste.prošlo je par slobodnih dana i sada je vrijeme da ispaštamo za svoj odmor i svoje kavice koje su se redovno ispijale na različitim lokacijama grada.Samo me zanima u koju subotu ću ovo nadoknađivati i kako?No,nije važno stisnut ćemo zube i kao uvijek to preboljeti.Evo neki dan sam završio treće poglavlje romana i zanima me vaše mišljenje.Malo je dugo,pa vas stoga ne obvezujem da pročitate.Ali ako se uspustite u taj pohvat zahvalan sam. Poglavlje 3.-Cenacolo Međugorje.Kip Djevice Marije je ponosno stajao nad ovim velikim vjerskim središtem ne samo Bosne i Hercegovine nego i cijele Europe.Zora se polako pojavljivala na brdovitom reljefu obasjavajući prekrasni kršovit krajolik tipičan za ovaj dio zemlje.Nekoliko časnih sestra su šetale kamenom stazom razgovarajući o inspiraciji koju pruža ovo svetište gdje se navodno grupi djece ukazala Gospa. Sada se narančasta nijansa spustila na poveću kući kraj ceste.Kuća je bila jako velika i više je bila organizirana kao neka vrsta doma sa puno spavaonica.Po izgledu bila je stara tek kojih 20-ak godina.Kuća se zvala Cenacolo i bila je komuna za liječenje protiv ovisnosti o drogama i pomaganje mladima koji su nezadovoljni životom. Savršena je ideja bila da se baš u Međugorju izgradi tako plemenita ustanova koja se brine da radom ljudim odvrati pozornost od bilo kakvog štetnog utjecaja okoline.Bilo da je to droga,alkohol ili loše društvo. Na drugom katu odmah poviše željezne ograde bio je otvoren prozor.Svilene zavjese su se lagno poigravale sa povjetarcom koji je lijeno pokazivao slabe znakove života.U spavaonici iza prostora stajalo je pet kreveta.Sobu je ispunjao zvuk mirnog i uspavljajućeg disanja što je pokazivalo da su njeni stanovnici uspavani.Najbliži krevet prozoru je sada bio poćašćena narančastim gostom ,suncem, koji nije imao veliku moć da zagrije njenog domaćina.Mladi momak u krevetu je imao podužu smeđu kosu koja mu je narasla taman toliko da mu stane iza uha.Njegova trodnevna brada je pokazivala zgodno lice pomalo mišićavog 30-ogodišnjaka.Bio je obućen u svoju Judas Priest majicu jednu od mnogih kojih je imao kad se pričao o hevy metalu. Iako je ležao glavom okrenutom prema prozoru, nije spavao.U ruci mu je stajala slika stara kojih par godina.Na njoj je momak stajao sa svojom prekrasnom djevojkom na Straduna u staroj dubrovačkoj jezgri grada.Izgledali su sretni.Jedna od zadnji slika koje su zajedno uslikali dok momak nije pošao u komunu. Izašo je iz tople plahte i obukao stare vojničke hlače i crne cipele.Protrljao je oči i potom izašao iz sobe ostavljajući svoje prijatelje iza njega da uživaju u još nekoliko minuta mirnog sna dok ne pođu na rad za dobrobit komune.Izlazeći na hodnik primjetio je da je pust.Ostala vrata muških spavaonica na drugom katu su stala jedna do drugih zatvorena i osamljena.Zbog toga bi čovjek možda zaključio da je ovo samo jedna jadna stara napuštena kuća.Stepenice kojima se spuštao su se uvijale te su završavale u donjem hodniku.Donji hodnik je bio izuzetno mračan.U njega svjetlost još nije doprijela.Tapkajući u mraku mladi je momak stigao to kuhinje koja se nalazila desno od stepeništa. Otvorio je klizna vrata koja su vratila u prvobitni položaj kad ih je pustio.Pustio je slavinu i smočio ruke u hladnoj vodi.Potom se umio.Nekoliko je kapljica vode palo na njegovu željeznu krunicu koju mu je ostavio otac prije smrti tj. prije nego što je njegov život krenuo k vragu.Sa 16-17 godina živio je kao normalan tinejđer sa normalnom obitelji.Sve dok mu oca nije pogodila teška bolest.Leukemija ,rekli su doktori, ga je proždirala i fizički oslabljivala.Još se prisjeća tog trenutka kad je sa ocem bio na njegovoj samrti.Kad mu je predao križ rekao mu je da nikad ne zaboravi vjeru u Boga, jer Bog je ljubav, pa stoga nije važan simbol vjere nego to što vjera naučava.Otac je izdahnuo u njegovom naručju.Majka se polako prepuštala alkoholu pa se on sam morao brinuti za svoje školovanje i život.No to nije bilo tako lako kako se čini.On je bio neiskusan momak od 16 godina koji nije znao kako preživjeti bez obitelji,pa se bilo lako prepustiti alkoholu i ,nažalost, drogi. Klizna vrata su zaškripla opet po drugi put tog vedrog ljetnog jutra.Kroz njih je stupila postarija časna sestra. „Leone,“ obratila se momku milo što je dalo naslutiti da ga simpatizira.Leon se obrisao svojim ručnikom i pogledao časnu milim pogledom. Prišao joj je i potom je snažno zagrlio na što je ona počela vrištati. „Blesane,smokrit ćeš me!“ derala se korz grohotan smijeh.Leon se smijajući dovojio od nje: „Kako je moja najdraža časna?“ Časna Lukrecija ,inače kuharica, je odmahnula rukom i zgrabila prvu pregaču sa reda stavljajući je oko pasa. „Što bih danas mogli ručat?“ zapitala se Lukrecija stavljajući svoj prst na usta. „Znam, balančane,pomfrit,blitva i sir!“ uzvikne Leon u napadu inspiracije. Lukrecija ga je iznervirano pogledala odgovarajući mu: „Znaš ,Leone, ti si jedini vegetarijanac ovdje i ja ne mogu uslišiti tvoju želju da ti cijeli ručak pretvorim u zelje.“ Leon je složio tužno lice. Znao je da će opet za ručak biti meso,a njemu slijedi samo malo kuhanih krumpira i mahuna.No čini se da je došao i njegov red. „Dobro,dobro evo napravit ćemo to.“ Leon je podigao jednu obrvu i pronicavo pogledao časnu sestru koja se malo zacrvenila. Na to je on rekao: „OK Lukrecija što se događa?“ Lukrecija je oklijevala na što je morala trpjeti dodatne poticaje strane Leona. „Dobro Leone,reći ću ti...“ dobroćudna je časna tiho progovorila.Malo je zastala na što je Leon nastavio rukom tjerati da nastavi govoriti.Lukrecija je progovorila: „Danas odlaziš,otpušten si iz komune,autobus odlazi u 18 sati.“ Leon se ukopao.Nakon 5 godina u ovoj komuni počeo je doživljavati kao dom.Sad je on kao 30-godišnji momak prisiljen da se suoči sa stvarnim životom.Sjeo je na stolicu osijećajući pogled žene ,koja mu je bila kao majka ovih godina, na sebi. Leon ni sam nije znao koliko je tu sjedao.Sve što zna je to da su se ubrzo čuli koraci i glasovi ostalih djevojaka i momaka koji su se spuštali na doručak.Nakon obilnog doručka ,kojeg Leon nije ni taknuo, izašao je vani na sada već vruće prijepodnevno sunce. „Leone!“ neko se zaderao za njim.Iz njega je trčala malo mlađa djevojka sa svojih 18 godina. Leon se okrenuo i pozdravio je: „Dobro jutro,Ivana.“ Ivana je bila iznimno mršava i niska djevojka pa bi ljudi pomislili da ima tek 14 godina.No njeno iskustvo sa drogama se može mjeriti sa najgorim narkomanima koji su stacionirani na ovom tužnom mjestu propalih snova. Može se reći da Ivana u neku ruku u Leonu vidi uzora ili potencijalnog momka.No Leon nije njoj želio biti ni jedno od to dvoje. No Ivana je bila dobra cura ,samo naivna, ako zanemarimo činjenicu da je ponekad teški davež.Sad su šutke hodali vrtom u kojemu se nalazio ostatak ekipe koji je pomalo radio na uzgajanju povrća.Leon je najrađe volio nositi drva i potom ih sijeći sam.Iako mu je Ivana često pravila društvo. Iza vrta je postojao kokošinjac i mjesto gdje su bila poslagana drva,samo spremna za rad.Leon se bacio na posao još ne progovarajući sa Ivanom. „Cigarertu?“ upitala ga je djevoka pružajući kutiju plavog Walter wolfa Leonu. Leon se nagnuo prema Ivani i uzeo cigaretu govoreći samo: „Hvala.“ Ivana je pripalila svoju cigaretu i pogledala Leona koji je oštrio sjekiru: „Nešto si šutljiv danas?“ Leon je slegnuo ramenima. „Je li se nešto dogodilo?“ nije odustajala Ivana. Leone je odmahnuo glavom i dodao: „Ne.“ „Lažeš!“ rekla je malo čvršće Ivana. „Ne lažem!“ zadero se Leon.Nastala je tišina koja je trajla dvije minute i onda Leon progovori: „Danas odlazim iz komune.“ Ivana je otvorila usta ne progovarajući.Spustila je pogled i počela plakati.Leon je znao da će se ovo dogoditi,zbog toga je i oklijevao da joj prizna.Kleknuo je kraj nje i pomazio joj glavu svojom rukom punom žuljeva.Ona je podigla glavu i zagledala se suznih očiju u neku točku u daljini, u jedno od mnogih brda. „Ivana pet sam godina ovdje i to je previše vrijeme je da nastavim, a to ne bi bilo loše za tebe,“ govorio je tiho momak ,kao otac svojoj kćeri prije spavanja.Ona je klimnula glavom i nasmijala: „Sretna sam zbog tebe ,Leone, samo...“ „Nedostajat ću ti,zar ne?“ završio je Leon osmijehujući se.Ivana je izustila ono „Da“ jako tiho što je naznačio novi napad plača.Leon je zagrlio i obećao joj da je neće pustiti barem ovih nekoliko minuta koje zajedno imaju. Vraćajući se unutar zgrade Ivana se malo razvedrila.Leon je bio oznojan u podkošulji noseći sjekiru na leđima.Mnogi su mu momci mahali dok je prolazio.Leona su svi voljeli.Možda zbog njegova imidža ili činjenice da se njemu može obratiti bilo tko kad mu je potrebna pomoć.Bio je neka vrsta „anđela čuvara“ cijele komune.U jednom trenutku samozatajan dok u drugom druželjubljiv i otvoren prijatelj.No nikad se prema nikome nije ponašao otresito ,dapače, uvijek je bio ljubazan i brižljiv. Ušli su u salu koja se nalazila nasuprot kuhinje iz koje je dolazio miris blitve i kuhanog krumpira koji će poslje biti isjećen na komade.Od tih komada se može napraviti izvrsna salata od krumpira sa lukom,grahom i začinima.Stupili su u sale gdje je već bilo dvadesetak cura i momaka koji su nestrpljivo išćekivali zaslužen ručak.U komu je bilo stacionirano stotinjak djevojaka i momaka koji su uglavnom bili mirni.No svatko ima svojih kriza.Na primjer Leon se sjeća svog prijatelja koji se jedanput pokušao baciti sa 3. kata kako bi pobijegao iz komune u kojoj su ga zatvorili roditelji.Sad je vani i jučer mu se javio da postaje otac i da se ,također, ženi za prekrasnu djevojku.Leon se u nekoliko trenutaka zamišljao kako je vani i kako upravo kupuje heroin od mjesnog dilera.No te misli su se iz želje pretvorile u mržnju zahvaljujući Lukreciji i drugim časnim sestrama.Ručak je bio fenomenalan.Dostojno Lukrecijine sposobnosti.Bilo je i gunđanja na vegetarijanski obrok koji se nije svakome svidio. Posljedni obrok za Leona u ovom mjestu koje ga je toliko puta isprepadalo,rastužilo i ponekad razveselilo.Ručak je zavšio i bilo je vrijeme da se „liječeni“ bave aktivnostima koje će im odvraćati pozornost od droge i nevolje. „Je si li za partiju ,Leone?“ upitao ga je niži momak ćelave glave.Leon mu se nasmijao i ljubazno odbio pri ćemu su Leonove misli lutale k njegovom preljepom gradu ili barem svom kovčegu koji se nalazio na katu.Tiho se uputivši gore Leona su zaustavljale časne sestre da se pozdrave.On ih je zamolio da ne reču nikom da odlazi kako ostalima u grupi ne bi bilo teško.Ušao je u svoju sobu koja je sad bila znatno svjetlija.Njegov krevet je bliještao od sunca koje se odbijalo od plahte.Jednostavan ormarić smeđe boje bio je prazan i sumoran.Na njemu su stale samo dvije stvari.Slika Isusa Krista i Biblija koju je dobio za Božić na poklon od Ivane.Bibliju je nježno spustio na dno svoje stare kožne torbe koja ga je vezivala na njegovo tinejđersko razdoblje života. Na torbu su bili prišijeni albumi grupa kao što su Judas Priest,Iron maiden i Black Sabbath.Toliko prošlosti vezano uz tu glazbu koja je u nekoliko navrata slavila sotonu.Koja ironija.On je u komuni otkrio i zavolio Boga.Kovčeg se zatvorio sa odjećom unutra.Ništa drugo nije imao kod sebe. Ivana je došla oko 17 u njegovu sobu da se pozdravi.Opet je plakala što je Leona pomalo iznerviralo.Nakon nekoliko čvrstih zagrljaja Leon je bio spreman za polazak.Svi su se nalazili u velikoj dnevnoj sobi i tamo su čitali i igrali karte.Leon se provukao kroz vrata i uputio zadnji pogled prema cjelom kompleksu ove male tmurne zgrade.Na stepenicama je stajal Ivana.Leon joj je mahnuo i nasmiješio se tajanstveno. “Pošao bih, a meni se ne bi javio, ha?” začuo je glas iza sebe kad se nalzio točno ispred željeznih vrata komune Cenacolo. Leon se nasmijao i ne okrećajući se odgovorio: “Nisam se trebao ja javljati, znao sam da ćeš me zaskočiti.” Okrenuo se.Časna Lukrecija je stajala plačući tiho. “Nemoj plakat, Lukre pa vratit ću se,” rekao joj je Leon pun jada. Lukrecija ga je zagrlila.Bio je to smješan prizor.Vidjeti malu časnu sestru ( ili kako ih je Leon od milja zvao Batmani ) kako grli odraslog momka. On je potapšao po njenoj kapici smješkajući se.Kad se sjeti koliko je puta zamolio da skine tu kapicu.Možda je uvijek zamišljao kako se ispod krije neko skriveno blago. “Htjela sam ti ovo dati,morali smo ti to oduzeti kad si dolazio,” rekla je Lukrecija vadeći iz džepa crni discman i CD od Led Zeppelina koji je tek stavio da sluša.Uzeo je discman i poljubio Lukreciju u čela poslje ćega je bez riječi izašao kroz željezna vrata.Lukrecija ga je promatrala dok nije nestao sa vidika.Ispraćen popodnevnim suncem njegova se crna figura napokon izgubila iza ceste.Lukrecija se vratila u zgradu.U predvorju je čekala već nova duša koju je potrebno spasiti. Leon je nastavio koračati prema centru Međugorja gdje se nalazila autobusna stanica.Bilo je 17 i 55,a na stanici se nalzio stari putni autobus.Leon je prišao vratima.Unutra je sjedio jako debeli vozač sa brčinama koje mogu konkurirati Mažuraniću.Pušio je cigaretu. Vozač se zagledao u Leona na što ga je Leon upitao: “Ideš za Dubrovnik, prijatelju?” Vozač je klimnuo glavom. “Idem 100 kuna do Dubrovnika, stajemo jedanput u Neumu,” odgovori mu flegmatično.Leon je izvadio svoj stari novčanik.Unutra je našao 150 kuna koje mu je majka dala prije nego što ga je strpala u komulu.Pružio je 100 kuna vozaču koji mu je dao papirnatu kartu.Autobus je odmah krenuo.Unutra je bilo dvoje dijece sa roditeljima i dvije starice koje su uzbuđeno čavrljale.Leon se smjestio u zadnje sjedalo i izvadio discman.Upalio ga je ne nadajući se da će raditi.Stao se smijati kad je vidio da je baterija puna. Iz slušalica koje su bile jako velike čuli su se zvuci pjesme “Good times, bad times” sa prvog albuma Led Zeppelin I. Krajolik se izmjenivao.Spuštali su se sve niže prema moru.Kad su stali u Neum Leon je kupio 2 kutije cigarete.Stajao je ne jednom zidiću i gledao more.More.Koliko ga nije vidio.Koliko nije okusio i omirisao sol koju je tako volio. “Polazak!” zaderao se vozač dok mu je cigareta visila iz usta.Leon je svoju bacio i ušao u bus.Smještajući se na uobićajno mjesto.Krenu li su.Na granici nije bilo problema.Leon je imao svoju osobnu koja sva sreća nije još bila istekla zahvaljujući državi koja mu je produžila valjanost zbog njegovog boravka u komuni.Sada se vozio kraj mora u Stonskom zaljevu.Mogao je nanjušiti kamenice i dagnje koje inače obožava.Ne primjećujući se stao smijati.Starice su ga u čudu promatrale.Stali su na pumpi kod skretanja za Pelješac kako bi napunili gorivo, pa su potom nastavili za Dubrovnik prelazeći polako razna mjesta od Dola,preko Slanoga,Trstenog i Orašca. Poznato okružje ga je snašlo.Most je bio prekrasan.Kad je otišao još se gradio.U podnožju mosta već je bilo nekoliko grafita, uglavnom nacionalističkih odnosno ustaških.Prošli su pokraj znaka Mokošica i pratili Rijeku dubrovaču uduž njezinog puta koji se prostirao sve do Gruža.Dubrovačke luke koja je u ovo doba godine bila puna brodova.Iskrcali su ga Novom kolodvoru kojeg Leon još nije vidio.Izgledao je impresivno. Još samo da postoji autobus 6 koji ga vodi do doma.I stvarno je postojao. 6-ica je bila prepuna ne samo građana nego i turista.Vozila je dobru staru rutu Gruškom obalom.Leon je primjetio da si i miris Gruža još nije promijenio. Hvala Bogu neka stara stvar.Cesta se sužavala pa širila i tako je napokon Leon stao na svoju stanicu nedaleko od dijela grada zvanog Babin kuk.Tamo je bila njegova stara kuća.Još je ponosno stajala iako izbljeđena.Leon je u nju stupio pun treme.Ne znajući što da očekiva pokucao je na vrata.Vrata su se otvorila no iza njih nije bio nitko. Začuo je meki pozdrav: “Dobar dan!” Na što je spustio pogled prema dole.U njega je gledala petogodišnja djevojčica krnjavih zubi i rašćupane frizure. Leon se nasmijao i zbunio: “Oprosti prijateljice,mora da sam nešto pogriješio…” “Leone!” prekinuo ga je drugi ženski glas.Iza male djevojčice se pojavila njegova majka blijeda i mršava.Poslje pet godina Leon je u čudu promatrao svoju majku i bio je također spreman da joj postavi par pitanja.

- 21:58 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 22.11.2006.

It's raining man

Od danas je službeno započeo trodnevni štrajk u srednjim školama.Sutra im se pridružuju osnovne dok u petak upadaju i fakulteti.Zahtjevi su uglavnom isti. Povisiti plaće i osigurati bolje radne uvjete.Zato se danas moglo vidjeti mnogo mladih kako šeću ulicom sa prijateljima bez ikakvog posebnog razloga.Kiša me je uništila došao sa doma mokar kao voda nadajući se da na sebe neću navući dvije-tri upale pluća. I'm on the highway to hell On the Highway to hell Highway to hell I'm on the highway to hell Polako ulazimo u zimu te se na televiziji vidi sve više božićnih reklama.No čini se da to nikome ne predstavlja neko veselje kao što nam je predstavljalo kad smo bili djeco.Žurimo ulicama po kiši i razmišljamo kako ćemo što prije doći doma,nešto naučiti,poći spavati i sutra streptiti u školama. Ovaj štrajk će svima doći dobro kao mali odmor. Moram priznati da mi nedostaju ljetni dani.Pomislit ćete: "Kome ne?" Ali svako godišnje doba je lijepo na svoj način i svako godišnje doba ima svoje prednost i nedostatke.Uvijek nam ostaje solucija da kad zaspemo navečer sanjamo prekrasne pješćane plaže na tropskom otoku netaknute ljudskom rukom. Još manje od mjesec dana i ovaj blog će napuniti godinu postojanja.Želim zahvaliti svima onima koji su me pratili kroz ovu godinu dana i redovito mi pisali komentara.Ostvario sam neke stvarno lijepe veze i neka lijepa prijateljstva.Stoga ljudi moji kada budete jurili po kiši ovih dana stanite i osvrnite se.Možda sve nije tako tužno.Čak i kiša ima lijepih strana. Ma da bilo je i vrijeme da se ošišam.Amo komentari?

- 23:36 - Komentari (32) - Isprintaj - #